*Vječna idila, vječna monotonija... Time se naša strastvena ćud ne može zadovoljiti; samo u borbi nalazi nam duša mira, a fantazija nam se propinje do plamtećih zvijezda.
(A. Šenoa, Prijan Lovro)(Bozo.S, 2012.)
*Ostajući sama na livadi, uz obalu rijeke, legla bi potrbuške poput životinje, crnih i razrogačenih očiju, spremna na skok. Ostajala je tamo čitave sate ne misleći ni na što, paleći se na suncu, sretna što može zariti svoje prste u zemlju. Tu se prepuštala ludim snovima, sa strahom promatrala šumnu obalu, zamišljajući da će se voda podići protiv nje i napasti je; ona bi se tada ukočila, spremna na obranu, pitajući se ljutito kako bi se mogla obraniti i pobijediti valove.
(Emile Zola, Therese Raquin)(M.Mravak,2013.)
*Zadrhtala bi na zvuk njegovih koraka, ali je u njegovoj prisutnosti taj nemir popuštao i za sobom ostavljao tek neizmjerno divljenje, koje se na kraju pretvaralo u tugu.
(Gustave Flaubert, Gospođa Bovary)(L.B.2013.)
*Ako ikada budete ljubili, dobro čuvajte svoju tajnu! Nemojte je odavati nikome prije nego budete sigurni u to pred kim ćete otvoriti srce. Da biste unaprijed očuvali tu ljubav koja još ne postoji, naučite se čuvati ovdašnjeg svijeta.
(Honore de Balzac, Čiča Goriot)(A.Mimica,2013.)
*U tišini, koja me okruživaše, u beskonačnoj ogromnosti mora i neba, među kojima se nalazih, razvile su se moje misli neizmjerno; pa ipak osjećam nedostatak riječi da ih izrazim.
(Antun Nemčić, Putositnice)(J:G:2011)
*Trebao bih jednom otići u neku školu za dječake. Pokušaj jednom - rekao sam. - Pune su umišljenih majmuna i čovjek u njima ne radi ništa drugo nego štreba da nauči tek toliko da bude dovoljno pronicljiv pa da može jednog dana kupiti neki prokleti cadillac, i mora se bez prestanka pretvarati kako mu nije svejedno što je njegova nogometna ekipa izgubila, i što radi, priča o mačkama i piću i seksu cijelog dana, a svi su podijeljeni u one odvratne male proklete klape! Mladići koji igraju košarku, to je jedna klapa, katolici su isto jedna klapa, prokleti intelektualci su opet jedna klapa, momci koji igraju bridž su jedna klapa, čak i mladići koji su članovi onog prokletog kluba Knjiga mjeseca, i oni su jedna klapa. ( Jerome David Salinger Lovac u žitu - A. Selestin 2009.)
*Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno NIKAD posve nije...
(Petar Preradović, Ljudsko srce)(Z.B.2012.)
*Često uljuljkujem svoju uzavrelu krv da se smiri:nešto tako primamljivo,tako plaho kao sto je ovo srce nikad nisi vidio!Ali zar tebi dragi prijatelju treba to reći,tebi koji si toliko puta prenio teret gledajući me kako prelazim iz tuge u raskalašnost,i iz slatke melanholije u kobnu strast.Mazim to svoje srdašce kao bolesno dijete;sve sto mu je volja dopušteno mu je.
Nemoj o tome dalje da pričaš jer ima ljudi koji bi mi zamijerili…
Samo crne oči da joj vidim i već mi je dobro…Ali ta praznina,ta užasna praznina koju osjećam ovdje u grudima!-Mislim kad bi jedanput mogao pritisnuti je na ovo srce,sva ta praznina bi se ispunila…”
(J.W.Goethe, Patnje mladog Werthera) (M.Radovanović, 2012.)
*Kada bih imao jedan komadić života, dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da se prestaju zaljubljivati kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada se prestanu zaljubljivati.Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ne bih kazao sve što mislim, ali bih nesumnjivo mislio sve što kažem. Stvari bih cijenio, ne po onome što vrijede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više. Shvatio sam da svakom minutom koju provedem zatvorenih očiju, gubim šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge dok govore,... i kako bih uzivao u sladoledu od čokolade.Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo već i dušu.Bože moj, kada bih imao sreće, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da ga zagrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvijezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja. Zalivao bih ruže suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastven poljubac od njihovih latica.....
Bože moj, kada bih imao jedan komadić zivota... Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih Volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u Ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da se prestaju zaljubljivati kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada se prestanu zaljubljivati.
Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče letjeti...
Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću vec sa zaboravom...
Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi...
Naučio sam da čitav svijet želi živjeti na vrhu planine, a da ne znaju da je istinska sreća u nacčinu savladjivanja litica.
Shvatio sam da kada tek rođeno dijete stegne svojom malom šakom svoga oca da ga je steglo zauvijek.
Naučio sam da čovjek ima pravo gledati drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne uspraviti se.
Toliko sam toga mogao naučiti od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakirali u onaj sanduk, ja ću nažalost početi umirati...
(G. G. Marques Oproštajno pismo)
*Ponekad nam se čini kako više nema zmajeva na zemlji, kako više nema vitezova, i kako više nijedna princeza ne luta tajanstvenim šumama i svojim osmijehom očarava jelene i leptire.
Ponekad pomislimo kako živimo u vremenu bez granica, bez pustolovina; kako je sudbina negdje daleko, s one strane obzorja i da su sjajne utvare odavno odjahale, da se više nikada ne vrate.
Jako mi je drago što nismo u pravu. Ne samo da su princeze, vitezovi, čarobnjaci i zmajevi, tajne i pustolovine svuda oko nas, već predstavljaju jedinu istinsku stvarnost ovoga svijeta!
Tijekom ovog stoljeća, naravno, promijenio se način odjevanja. Zmajevi danas nose uniforme vladinih činovnika, inspektorsku odjeću i opremu za uništavanje. Grozni demoni društva će se, uz jezivi urlik, stuštiti na nas ako samo podignemo pogled ili skrenemo desno na uglu ulice gdje su nam rekli da je dozvoljeno isključivo skretanje ulijevo. Princeze i vitezovi su se toliko izviještili u prerušavanju da više nisu u stanju prepoznati jedni druge, pa čak više ne prepoznaju ni sami sebe.
Ipak, gospodari stvarnosti nas još uvek posjećuju u snovima govoreći nam kako nismo izgubili štit koji nas brani od zmajeva i da još uvijek posjedujemo ogromnu snagu munje koja nam omogućava mijenjati svijet kad god to poželimo. Intuicija nam šapuće kako nismo prah; mi posjedujemo magiju!(Most preko vječnosti, R. Bach)(Duje Brkljačić, 2011.)
*Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje.(ZLOCIN I KAZNA,Fjodor M.Dostojevski)(L.Tešija, 2013.)
*Možda. A ti ne misliš i ne govoriš kao čovjek za koga bih se mogla vezati.
Kad je prošao taj tvoj strah - ne zbog onoga što je prijetilo meni, nego
zbog onoga čemu bi ti bio izvrgnut – kad je, dakle, prošao tvoj strah i kad
se više nisi imao čega bojati, za tebe je bilo: nikom ništa! Kao da se ništa
nije dogodilo. Opet sam kao prije bila tvoja ševa, tvoja lutka koju ćeš
dvostruko pažljivo nositi na rukama, kad sam već tako krhka i lomna.
(Nora ustaje.) Torvalde, u tom trenutku puklo mi je pred očima da sam
čitavih osam godina ovdje živjela s jednim stranim čovjekom i da sam s
njime rodila troje djece… ta mi je misao nepodnošljiva! Sama bih sebe
rastrgala. (H. Ibsen Nora - Marija Š, 2013.)
*Tako blizu smrti majka se morala tamo osjetiti slobodna i spremna da opet oživi. Nitko, nitko nije imao prava plakati nad njom. I ja sam se takođe osjetio spremnim da sve opet proživim. Kao da me ta velika srdžba očistila od zla, lišila nade, pred tom noći punom znakova i zvijezda, ja sam se prvi put otvorio i predao nježnoj ravnodušnosti prema svijetu. Kad sam oćutio da je tako sličan na mene, jednom riječju tako bratski, osjetio sam da sam bio sretan i da sam još sretan. Da se sve svrši, da se manje osjetim sam, nije mi preostalo drugo nego poželjeti da na dan moga smaknuća bude mnogo gledatelja i da me oni dočekuju s krikovima mržnje.(A.Camus Stranac – Marija Borić 2011.)
*Mi smo uvijek manje ili više skloni da osudimo one koji mnogo govore, naročito o stvarima koje ih se ne tiču neposredno, čak i da sa prezirom govorimo o tim ljudima kao o brbljivcima i dosadnim pričalicama. A pri tome ne mislimo da ta ljudska, toliko ljudska i tako česta mana ima i svoje dobre strane. Jer, šta bismo mi znali o tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predjelima koje nismo nikad vidjeli niti ćemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno kazuju ono što su vidjeli i čuli, i što su s tim u vezi doživjeli ili mislili? (I. Andrić Prokleta Avlija)
*Tako obično biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja tada treba malo vremena da se digne s dna, gde je potisnuta, i pojavi na površini.”
*Ne mogu ja - kaže - dobri čovječe, ozdraviti, jer ja i nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti.
*Ja! - Teška riječ, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mjesto, kobno i nepromjenjivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i izvan naših snaga. Strašna riječ koja nas, jednom izgovorena, zauvijek vezuje i poistovjećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovjetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno.
*Misli dobro, pa će dobro i biti.
* Ima takvih ljudi koji se nečega plaše ili stide, nešto žele da sakriju. I upravo zbog toga oni svojim pogledom stalno nastoje da privuku i zadrže tuđi pogled, u želji da ga vežu za svoje oči i da mu tako ne dopuste da ide dalje i da razgleda i ispituje crte njihova lica ili delove tela ili odeću na njima.
*Od svega što ima i jeste, ja sam hteo da napravim sredstvo kojim bih savladao i osvojio svet, a sada je taj svet od mene načinio svoje sredstvo.
*Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira sa njima obično zaboravljamo; izgleda nam kao da smo ih vazda znali i kao da su oduvek sa nama bili. Od svega toga u sećanju iskrsne ponekad samo neka nepovezana slika.
*Nešto od ljudske istine ostane uvek za one koji ih strpljivo slušaju ili čitaju.
*Iz iskustva je znao kako štetni, i po društvo i pojedinca opasni mogu biti ljudi koji zbog svoje ograničenosti neograničeno veruju u svoju pamet i pronicjivost i u tačnost svakog svog suda i zaključka.
Ivo Andrić, Prokleta avlija (4.a. 2014.)
*Kiša je padala na ovaj njegov odvratni spomenik, padala je na travu iznad njegova trbuha… Znao sam da tu u groblju leži samo njegovo tijelo, da mu je duša u raju i sve te stvari, ali ipak nisam mogao podnijeti tu pomisao. Želio bih da nije tamo.
Vi ga niste poznavali. Da ste ga poznavali znali biste što hoću reći. Nije tako loše kad sja sunce, ali sunce sja samo onda kad mu se prohtije.
A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trbam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji, hoću kazati, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja trebam iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih trebao raditi
čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu, Lovac u žitu, J. D. Salinger (Luka Violić, 1. / 2015.)
*Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kako lijepo svaki građanin, kojemu je dobro, umije svoj vrtić dotjerati i potkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretom odmiče svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duže vide svjetlost ovoga sunca - da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz sebe samoga, a i sretan je, jer je čovjek. Zatim pak, ma koliko skučen bio, u srcu uvijek održava sladak osjećaj slobode i to da ovu tamnicu može napustiti kad hoće.
*Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uz nju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakoga
trenutka iskazalo da joj se predaje. A onda dođe neki filistar, čovjek koji obnaša neku javnu službu i kaže mu: ''Fini mladi gospodine! Ljubiti je ljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne za posao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izračunajte svoj imetak i ono što vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam ne branim. Samo ne prečesto da joj nešto darujete, možda za njezin rođendan i imendan itd. 'Posluša li čovjek, onda je to uporabljiv mladić i sam ću ga preporučiti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je s njegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik - s njegovom umjetnošću
*Eto Lotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, strašan kalež iz kojega ću ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne oklijevam.
Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života! Da tako hladan, tako ukočen pokucam na mjedena vrata smrti
*Zlo sam ti naplatio, Alberte, ali ćeš mi ti oprostiti. Narušio sam mir tvojega doma i donio nepovjerenje među vas. Ostaj mi zbogom! Ja hoću dokončati. O, da budete sretni po mojoj smrti! Alberte, Alberte! Usreći onoga anđela! I božji blagoslov neka bude nad tobom
*Ona ne vidi, ne osjeća da pripravlja otrov koji će uništiti mene i nju; a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona pruža za moju propast. Čemu taj dobroćudni pogled kojim me ona često pogleda? Često? …Ne, ne često, ali ipak ponekad, čemu ljubaznost kojom prima nenamjerni iskaz mog osjećaja, čemu sućut za moje patnje što se ocrtava na njezinu čelu?»
*Ljudska narav, nastavih, ima svoje granice: ona može podnositi radost, patnju, boli, sve do određene mjere, ali propada čim je ta mjera prevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može li izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je jednako tako čudno reći kako je kukavica čovjek koji sebi oduzme život, kao što bi bilo neprilično reći da je kukavica onaj koji umre od opake groznice.
*Nikad ne vidjeh tako dražesna njena usta; bilo je kao da se žedajući otvaraju da posrču one slatke tonove što su ključali iz instrumenata, i kao da se s čistine usne oživi tek tajnovita jeka..."
*Ah, koliko sam puta slao svoju čežnju obalama neizmjerljiva mora uz pomoć krila nekog ždrala koji bi letio iznad mene: htio sam se napiti raskošne životne milote iz zapjenjena pehara beskonačnosti. Snaga je mojih grudi ograničena, ali bih tako, makar za trenutak, osjetio kaplju blaženstva onoga bića koje sve u sebi i kroz sebe
stvara."
(Patnje mladog Werthera, Goethe) ( Stanko Huljić 2.f. 2015./16.)
*Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost,
gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima,
a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.(Prokleta avlija)
(Stanko Huljić 4.f 2017./18.)
*A kad zdravi severni vetrovi zaista nadvladaju jugo i kad se malo razvedri, sunce
ograne i vazduh pročisti, apsenici se u gomilama raspu veselo po dvorištu, sunčaju
se i šale i smeju, kao prezdraveli bolesnici ili spaseni brodolomci, a za sve što je
bilo za ona dva-tri luda dana predaje se lako zaboravu. Ne može niko ničeg da se
seti sve i da hoće (Prokleta avlija)(Petar Vuković 4.c)
*Nebo porumeni pa siđe na zemlju; ima ga za svakog, za bogata i za siromaha, za
sultana i za roba i apsenika. (Petar Vuković 4.c 2017/ 18.)
Sjena anđela" Cynthia Hand
Otišla sam natrag do auta. Potpuno je smrskan, čitav prednji kraj udubljen je kao da sam udarila u stup vozeći sto trideset na sat. Nema traga crnom anđelu. Možda je ispario natrag u pakao."
San koji neprestano sanjam zapravo je vizija. Čudna šuma sa stepenicama, groblje Aspen Hill. U početku sam mislila da će umrijeti Tucker jer on nije ondje, u mojoj viziji, ali ispalo je da je riječ o mojoj mami." (Matea Mardešić, 2.d 2019./20)
Otišla sam natrag do auta. Potpuno je smrskan, čitav prednji kraj udubljen je kao da sam udarila u stup vozeći sto trideset na sat. Nema traga crnom anđelu. Možda je ispario natrag u pakao."
San koji neprestano sanjam zapravo je vizija. Čudna šuma sa stepenicama, groblje Aspen Hill. U početku sam mislila da će umrijeti Tucker jer on nije ondje, u mojoj viziji, ali ispalo je da je riječ o mojoj mami." (Matea Mardešić, 2.d 2019./20)